Pretjerana konzumacija šećera naočigled dovodi do propadanja zubiju i pretilosti, ali negativni utjecaj rafiniranih šećera ne prestaje na tome.

Od djelovanja na raspoloženje i ponašanje, posebice u djece, preko opterećenja hormonalnog sustava tijela (inzulin), pa do iscrpljivanja zaliha mineralnih tvari iz organizma, bijeli šećer i njegove zamjene lažna su utjeha i organizam od njih nema nikakve koristi. Naime, već ih samo ime "odaje".

Bijeli stolni šećer, kemijskog naziva saharoza, samo je jedno u nizu sladila koje nema nikakvu nutritivnu vrijednost, a pridonosi dnevnom kalorijskom unosu. Po toj logici, već ih dugo vremena prati slikovit naziv sladila "praznih kalorija". Bijeli šećer ne samo da ne sadrži iskoristive nutrijente u vidu vitamina ili mineralnih tvari, već ih svojim metabolizmom iscrpljuje iz tijela (cink, krom, bakar i neke druge).

Glukoza, fruktoza, laktoza, dekstroza i druge "oze" također imaju malu ili nikakvu hranjivu vrijednost. Njihovo cjelokupno bogatstvo nalazi se zapravo u 4 kalorije po gramu koje donose tijelu. Kako je čovjek sklon slatkom okusu, proizvođači hrane dodaju ga u gotovo sve proizvode.

Čak i tamo gdje bismo ih najmanje očekivali: u konzerviranim mesnim jelima, salatnim umacima, kruhu, pecivima i ketchup-u.

Šećer i sva njegova imena

Uzmimo za primjer jedan "zdravi" proizvod - žitnu pločicu. Ako obratite pažnju na sastojke koji bi trebali biti navedeni redoslijedom opadajuće težine zastupljenosti u proizvodu, u većini slučajeva uočit ćete sljedeće : Šećer (šećer), zobene pahuljice, dektroza (šećer), pšenične pahuljice, riža, sušeno voće, fruktoza (šećer), kukuruzni sirup (šećer), djelomično hidrogenizirano biljno ulje, obrano mlijeko, bademi, slad (još jedan šećer), sorbitol (umjetno sladilo), te (umjetne) arome i boje po izboru.

Nije prevelika mudrost zaključiti da nam se u šarenom papiriću ustvari nudi čitava "lepeza" procesiranih šećera i masti. Proizvođači smiju deklarirati različite vrste šećera odvojeno, što nije transparentna politika s obzirom da najveći dio potrošača u najboljem slučaju zna svega jedan do dva naziva za sladila.

Zbog toga se u prehrambeni proizvod miješaju manje količine različitih vrsta sladila tako da niti jedno nije dominantno u konačnom sastavu. Ipak, kada bi se sva zbrojila, uvjerili bismo se kako najveći dio poslastice čine upravo šećeri - skriveni šećeri. Sljedeći rječnik će vam zasigurno pomoći u razbijanju kodova s deklaracije na proizvodu.

Saharoza : Običan, stolni šećer koji se rabi u kućanstvu; može biti različitih stupnjeva rafinacije, od bijelog, preko smeđeg pa do melase.

Laktoza : Mliječni šećer iz kojeg se i dobiva.

Ukupni invertni šećeri : Mješavina glukoze i fruktoze.

Fruktoza : U prirodnom stanju se nalazi u voću i medu, a komercijalno se proizvodi iz kukuruznog sirupa.

Kukuruzni sirup : Dobiva se iz kukuruznog škroba djelovanjem određenih enzima.

Glukoza (dekstroza) : Poznata i kao krvni šećer; svi unešeni šećeri se procesima probave u organizmu pretvaraju upravo u glukozu.

Maltoza : Ugljikohidrat (šećer) koji se dobiva iz škroba.

Sorbitol, manitol, maltitol, ksilitol : Kemijski, to su alkoholni šećeri koji se prirodno nalaze u voću, no komercijalno se dobivaju najčešće iz dekstroze.

Umjetna sladila čitava su paleta različitih tvari kojima je zajedničko uglavnom samo to da su puno slađi od saharoze. Njihove karakteristike i sigurnost konzumiranja mogu biti posebna tema.

U najvećem broju slatkiša nalaze se :

Saharin : Umjetno sladilo bez kalorijske vrijednosti; ne preporuča se trudnicama i maloj djeci ; nekoliko stotina puta slađi od saharoze.

Aspartam : Do nedavno smatran sigurnim u umjerenim količinama, no u novije vrijeme mnoge su teme rasprava o njegovoj štetnosti; metabolizira se u po neke opasanu tvar fenil-alanin.

Što je previše - previše je

Naravno da ćemo poslušati stručnjake koji poznaju principe holističkog pristupa čovjekovom zdravlju kada kažu da trebamo hraniti i svoj duh, a ne samo tijelo. Slatki okus prvi je na koji nailazimo u životu. Slatko daje okus zadovoljstva. Bio bi grijeh ne počiniti slatki grijeh i na kraju obroka pojesti kuglicu nečega što stavlja točku na i simfoniji okusa.

No, stvarnost daleko premašuje količinu šećera iz komadića zdravog slatkiša koji bi se eventualno konzumirao nakon ručka.

Prosječan Amerikanac godišnje konzumira oko 80 kg šećera! Što je previše, previše je - mora se priznati kako bi kampanja službenih vladinih tijela po pitanju prehrane i zdravlja trebala biti daleko agresivnija. USDA ne preporuča više od 10 žličica dodanog šećera dnevno, što se u jednu ruku može činiti ipak previše.

No ako obratite pažnju na tablicu sadržaja dodanog šećera u raznim prehrambenim proizvodima, stvari će postati mnogo jasnije. Organizam takvu agresiju ne oprašta, stoga na deklaraciji proizvoda posebno pripazite na količinu šećera i sva njegova imena pod kojima ga proizvođači vole skrivati, objašnjavaju Željka Lukešić i Jasna Duspara.

Objavljeno 06.10.2006.