Među ciljevima koji se najčešće navode kod osoba koje se kreću ili se redovito bave nekom tjelesnom aktivnošću nalaze se gubitak tjelesne težine i dobivanje na mišićnoj masi. Ti ciljevi zahtijevaju od osobe neke, veće ili manje promjene koje se tiču količine tjelesne aktivnosti, kvalitete sna i promjene prehrambenih navika. Upravo ovo potonje je najčešće i najveći problem.

Naime, većina se može pridržavati novog prehrambenog režima, osmišljenog prema cilju, vrlo kratko. Početni entuzijazam daje volju da se osoba pridržava toga što, kada i koliko jede, no kada volje ponestane, osoba se vraća starim prehrambenim navikama, a tada je i put prema realizaciji ciljeva – zaustavljen.

Zašto je prekidanje s dosadašnjim prehrambenim navikama, koje očito nisu bile zadovoljavajuće, a često su i zdravstveno štetne, toliko težak?

Odgovor na ovo pitanje je složen i povezan je s ljudskim mozgom koji uvijek funkcionira s ciljem – preživljavanja!

Pitanje preživljavanja

Duboko u našem mozgu postoji primarna, iskonska težnja za preživljavanjem koja potječe od naših dalekih predaka. Hrana je u ovom kontekstu ključ našeg opstanka i predstavlja sigurnost. Stoga, bilo kakav osjećaj ugroze po pitanju dostupnosti hrane kod čovjeka rađa osjećaj straha.

Ovo je posebno čest slučaj kod osoba koje imaju povijest nesigurnosti povezanih uz hranu, poput neimaštine, prehrambenih poremećaja i kroničnih provođenja dijeta. Primjerice, usvojena djeca koja potječu iz krajeva u kojima je prisutna neimaština hrane, čak i u posvojiteljskim obiteljima u kojima toga problema nema, pokazuju znakove straha u slučaju nedostatka hrane.  

Kronično provođenje dijeta također može izazvati osjećaj nesigurnosti glede hrane. Osobe koje su bile primorane ili su svojevoljno učestalo provodile neke oblike dijete, često pokazuju određeni stupanj straha kod začetka provođenja određenih prehrambenih navika.

Hrana kao ljubav

Hrana često izaziva snažnu emocionalnu reakciju. Dio našeg odnosa s hranom povezan je sa sustavima nagrađivanja koji potječe također iz razdoblja primata. Ne radi se samo o sustavima nagrađivanja, već i o hrani kao simbolu povezanosti, zadovoljstva, pa čak i ljubavi. Hrana nije samo hrana, ona je mnogima puno više od toga.

Naime, prema nekim bihevioralnim psiholozima, emotivne veze i društvena uključenost su primarni načini na koji su kralježnjaci postigli sigurnost i mir. Ova prirodna regulacija je praćena nizom neuroloških procesa. U trenutku kada ti odnosi nedostaju, hrana ih često zamjenjuje i preuzima vrlo sličnu funkciju.

Kroz osjetno iskustvo i pokretanje facijalnih mišića, jedenje neurološki oponaša socijalnu interakciju, čime se postiže osjećaj mira i sigurnosti. Stoga, kada netko kaže „Hrana je moj prijatelj i moj ljubavnik“, istina je vrlo blizu tome. Ova osoba koristi hranu da bi regulirala i zadovoljila slične funkcije koje inače rade prijatelji i ljubavnici.

Racionalni mozak

Za razliku od primata koji su utjecali na mnoge strahove i odnos prema hrani, današnji čovjek ima razvijeniji mozak i sposobnost planiranja, odlučivanja i promatranja šire perspektive. Većina prehrambenih planova ili ciljeva koji uključuju promjene prehrambenih navika, donose se u stanju spokoja.

Nažalost, u trenutku kada se osoba nalazi pod stresom ili je umorna, racionalni mozak popušta, a želja za sigurnošću koju baštinimo od predaka dominira u donošenju odluka.

Intrinzična motivacija

Prije svega, da bi se održale nove prehrambene navike, prije svega važno je odgovoriti na jednostavno pitanje. Što želite postići?

1. Želim izgledati dobro!
2. Želim biti bolja osoba!
3. Želim se osjećati bolje!

Tek ukoliko ste se odlučili za treći odgovor, velika je šansa da ćete uspjeti održati zacrtani prehrambeni ritam i ustrajati u novim navikama, do ostvarenja cilja. Znanost koja se bavi promjenama u ponašanju potvrđuje da je u ovakvim situacijama ključ u intrinzičnoj motivaciji, motivaciji koja dolazi iz samoga pojedinca i koja mu je suštinski važna, a nije pod utjecajem okoline i nametnutih standarda ili očekivanja.

Povezivanje tijela i intrinzične motivacije moguće je samo u stanjima predanosti i sigurnosti u vlastite ciljeve. Naime, tada je moguće i dobro prepoznavati reakcije vlastitog organizma, ali i njegove stvarne potrebe te ih razdvajati od onih iskonskih koji nemaju potporu u stvarnom, sadašnjem trenutku.

Primjerice, bitno je znati prepoznavati osjećaje koji nas obuzimaju nakon konzumacije pojedinih namirnica. Kada se osjećamo bolje, tada imamo i više energije, a tada je i san kvalitetniji i organizam je nakon toga odmorniji. Ovdje se ne radi o kratkotrajnom boljem osjećaju, nego osjećaju koji traje dulje od klasične navale zadovoljstva izazvane povišenim šećerom u krvi (nakon kojeg slijedi i suprotan osjećaj koji dolazi s padom šećera).

Jednostavnim osluškivanjem i opažanjem ponašanja koja izazivaju dobar osjećaj moguće je izgraditi moždane putanje u mozgu koje će kasnije biti odabrane, umjesto onih primarnih o kojima smo govorili u početku teksta. Svjesno osvještavanje osjećaja i svakodnevnih iskustava vezanih uz hranu, pojedine namirnice ili obroke jest tajna uspjeha u mijenjanju prehrambenih navika.

Jasno je da zadatak nije lak jer se radi o promjenama navika koje postoje ponekad i desetljećima, no promjene koje će realizacija toga zadatka omogućiti, život će učiniti kvalitetnijim, a rezultat je svakako bolji osjećaj sa samim sobom, što bi uvijek i prije svega trebao biti cilj svakog pojedinca.

Objavljeno 15.11.2023.